Što je zračenje i kako zrače mobiteli?

Tekst koji upravo čitate zrači. Slova se nalaze na zaslonu osobnog računala, tableta ili mobitela, koji u smjeru vaših očiju, lica i drugih nezaštićenih dijelova tijela odašilje elektromagnetsko zračenje. Ako bismo zaustavili to zračenje, ne biste vidjeli ništa.

Doslovno sve oko nas zrači. Svaki predmet topliji od apsolutne nule – minus 273.16 stupnjeva Celzija – otpušta barem elektromagnetsko zračenje u infracrvenom spektru. Reči da nešto “zrači” ne govori nam ništa osobito korisno o tome, niti predstavlja znak za uzbunu. Ono što je bitno, u nekim slučajevima doslovno razlika između života i smrti, je o kojoj se vrsti zračenja radi, i koliko je ono intenzivno.

Kakvog se zračenja zapravo bojimo?

Generacije koje su odrastale u drugoj polovici prošlog stoljeća živjele su u strahu od globalnog termonuklearnog rata. “Atomsko doba” koje je obećavalo pregršt jeftine energije zamijenio je strah od radijacije, pogotovo nakon nuklearnih katastrofa u elektranama na Otoku tri milje u SAD-u i u Černobilu, na području današnje Ukrajine. U ovom je stoljeću katastrofa u japanskoj elektrani Fukushima podgrijala i ponovno aktualizirala te strahove. Bojimo se radijacije, od nje obolijevamo, od nje dobivamo karcinome, ona zagađuje hranu i okoliš, ne možemo je se riješiti jednom kada nastane.

No ono čega se bojimo je jedna specifična vrsta radijacije – ionizirajuće zračenje. U prekrasnom primjeru neočekivano preciznog pravnog teksta, hrvatski Kazneni zakon čak izrijekom navodi “ionizirajuće zračenje” kao jedno od sredstava s kojima nije dopušteno prijetiti, uz podmetanje požara, eksploziju, oružje, opasno oruđe i druga opasna sredstva.

Elektromagnetsko zračenje je širok spektar, koji se prostire od radio-valova ekstremno niske frekvencije (ELF) do visokoenergetskih gama-zraka. Negdje oko sredine tog spektra zasjele su i nijanse vidljive svjetlosti – od 400 do 790 teraherca, od crvene do ljubičaste boje.

Kakvo zračenje šteti?

Većina ljudi zna da se “ispod” crvene boje na elektromagnetskom spektru nalazi infracrvena – zračenje nevidljivo ljudskom oku, ali koje relativno često i lako vidimo uz pomoć infracrvenih kamera ili naočala za noćni vid. “Iznad” ljubičaste nalazi se ultraljubičasta, ponovno zračenje koje ne vidimo, ali ga itekako osjetimo ako provedemo dulje vremena nezaštićeni na suncu.

Razlika između infracrvene i ultraljubičaste upravo je razlika između neionizirajućeg i ionizirajućeg zračenja. Prvo nas može malo zagrijati, no neće nam učiniti trajnu štetu, dok potonje ima dovoljno energije u svakom svojem fotonu da može izbiti elektrone iz pojedinih atoma – pretvoriti ih u ione, čime se mijenja kemijski sastav molekula, oštećuje DNK, i potencijalno dovodi do karcinoma.

Sva zračenja viših frekvencija od vidljivog – ultraljubičasto, rendgenske zrake i gama-zrake – može oštetiti naša tijela, naše stanice, uzrokovati ozbiljne opekline i nanijeti drugu trajnu štetu našem organizmu.

Vidljiva svjetlost nema dovoljno energije u pojedinim fotonima za izbijati elektrone iz atoma i molekula, ima taman dovoljno energije za pobuditi elektrone u molekulama pigmenta na rožnici, zbog čega u konačnici možemo i vidjeti boje.

Sve frekvencije manje od frekvencije vidljive svjetlosti – infracrveno zračenje, mikrovalovi i radio-valovi – nemaju dovoljno energije kako bi izravno učinili štetu. Jedino što mogu je uzrokovati vibracije ili rotacije molekula, dovesti do zagrijavanja, no niti to im nije lako.

Mikrovalne pećnice, primjerice, odašilju zračenje frekvencije 2,45 gigaherca, što je oko 330 tisuća puta niža frekvencija od vidljive svjetlosti. Mikrovalno zračenje dovodi do zagrijavanja rotacijom molekula u hrani, no u stanju je zagrijati hranu samo zahvaljujući snazi izvora mikrovalova, od 600 i više vata – jednako koliko i šest starih žarulja od 100W.

Kako komuniciraju mobiteli i bazne stanice?

Do grijanja dolazi zbog količine valova – fotona – koji se odašilju, na što utječe snaga mikrovalne, ali i zbog toga jer su valovi usmjeni na vrlo malo područje, samo na unutrašnjost mikrovalne, i jer se hrana nalazi vrlo blizu izvora zračenja. Snaga svog elektromagnetskog zračenja otpada s kvadratom udaljenosti od izvora – ako se udaljite od izvora s jednog metra na dva, snaga zračenja past će na četvrtinu. Ako se udaljite na tri metra, past će na samo devetinu.

Kada se spustimo na razinu frekvencije i snage s kojima se koriste današnji telekomunikacijski uređaji, dolazimo daleko od razina koje bi mogle uzrokovati bilo kakvo osjetno zagrijavanje, a kamoli fizička oštećenja.

Mobiteli i povezana infrastruktura danas međusobno komuniciraju radio-valovima u rasponu frekvencija od 380 do 1900 megaherca, oko 470 tisuća puta nižim od vidljive svjetlosti. Snaga signala mobitela ovisi o blizini bazne stanice i kvaliteti veze, a kreće se u rasponu od oko pet mikrovata do najviše jednog vata.

Signal s odašiljača signala, koji mora pokrivati veće područje, obično se kreće između 10 i 100 vata, ovisno o udaljenosti od sljedećih najbližih baznih stanica. No, intenzitet zračenja s baznih stanica koji dopire do ljudi znatno je niži od zračenja mobitela – prvenstveno zato jer intenzitet pada s kvadratom udaljenosti, i dok rijetko tko naslanja glavu na antenu bazne stanice, većina ljudi naslanja mobitel na svoje uho.

Kako bismo mogli sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da zračenje mobitela i baznih stanica nimalo ne utječe na ljudsko zdravlje, trebala bi nam dugoročna istraživanja koja traju desetljećima, i u kojima sudjeluju i ljudi koji uopće ne koriste mobitele. Takva istraživanja za sada ne postoje, no ako znamo da se radi o neionizirajućem zračenju, vrlo niskim frekvencijama i vrlo niskim snagama signala, ono što znamo o fizici i biologiji govori nam da su vrlo male šanse da takvo zračenje može uzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme.

Često se u javnosti može čuti tvrdnja da neionizirajuće zračenje nije dovoljno istraženo. Istina je da su takva istraživanja iznimno skupa, neka traju i desetljećima i nije ih jednostavno organizirati. No, Svjetska zdravstvena organizacija na svojim stranicama navodi kako je dosad – u posljednjih 30 godina – na temu neionizirajućeg zračenja objavljeno 25.000 znanstvenih članaka. Riječ je o jednoj od najistraživanijih pojava i znanstveno znanje o njemu je puno veće nego što postoje o drugim, potencijalno negativnim pojava koje nas okružuju. Nijedno relevantno istraživanje nije potvrdilo izravnu vezu takve vrste zračenja s negativnim zdravstvenim posljedicama. To je činjenica. Kao što je i činjenica da su utvrđene pojedini biološki učinci zbog kojih će se ovaj pojava istraživati i idućih 30 godina.

S takvim se zaključkom slaže i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), koja na temelju dostupnih istraživanja nije pronašla nikakve dokaze o kratkoročnoj ili dugoročnoj štetnosti radio signala. 

Ne možeš pronaći svoj odgovor?

Postavi nam pitanje.

Zatvori
Generic selectors
Exact matches only
Search in title
Search in content
Search in posts
Search in pages
pitanja