Kako bi otklonio bilo kakve sumnje oko 5G mreža britanski regulator telekomunikacijskog tržišta Ofcom odlučio se nastavak mjerenja razine zračenja koje proizvode bazne stanice koje se koriste za novu generaciju mobilne telefonije.

Kako ističu u Ofcomovu istraživanju prema procjenama Public Health England (PHE) ocjenjuje se da „ukupna razina primljenog zračenja odnosno izloženosti zračenju će biti manja od propisanih smjernica i kao takva neće imati nikakvih posljedica na ljudsko zdravlje“.

Ofcom je proveo mjerenje elektromagnetskog zračenja na 16 lokacija u 10 gradova širom Ujedinjenog Kraljevstva, a neki od njih su Belfast, Cardiff, Edinburgh, Manchester, Liverpool, Bristol, Glasgow i London. Razlog Ofcomovog odabira upravo ovih gradova i mjerenja elektromagnetskog zračenja upravo u ovim područjima pojašnjavaju činjenicom kako je tu najveći broj pametnih 5G telefona, a pritom su birana i mjesta poput transportnih središta i shopping centara kako bi se dobilo stvarno stanje na terenu i izmjerila stvarna razina elektromagnetskog zračenja u 5G frekvencijskim opsezima. 

Istraživanje je pokazalo kako u svim mjernim slučajevima razina elektromagnetskog zračenja 5G baznih stanica je samo maleni postotni udio od ukupno dozvoljenog elektromagnetskog zračenja. Ofcomovi stručnjaci ističu kako je najviše izmjereno elektromagnetsko zračenje doseglo je svega 1,5 posto od dopuštene razine prema relevantnom britanskom zakonskom okviru koji je u skladu s europskim smjernicama bez obzira što je u međuvremenu Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo Europsku uniju.

Stručnjaci koji su radili istraživanje posebno napominju kako je u ovom trenutku uvođenje 5G mreža tek u svojim počecima i upotreba pametnih telefona i drugih uređaja koji koriste 5G infrastrukturu je još uvijek malen. Stoga Ofcom najavljuje nastavak kontinuiranih mjerenja pritom napominjući kako su takva mjerenja provodili i tijekom uvođenja, implementacije i rasta upotrebe 4G mreža koje su danas standard diljem Europe.

Iako ne postoji do sad poznati mehanizam koji bi kroz neionizirajuće zračenje doveo do nastanka tumora, to ne znači da je nemoguće da postoji neki mehanizam koji još nismo otkrili. Mobitele koriste milijarde ljudi svaki dan, stoga je izuzetno bitno otkriti postoje li bilo kakve opasnosti vezane uz njihovo korištenje.

Brojni znanstvenici temeljito proučavaju moguće učinke korištenja mobitela na zdravlje ljudi, a na vrhu liste rizika nalaze se tumori mozga – najvažnijeg organa koji se nalazi i najbliže anteni mobitela prilikom korištenja. No, unatoč mnogim istraživanjima koja su do sad provedena, stručnjaci nisu došli do jednoznačnog i izravnog odgovora. Neka istraživanja koja su pokazala poveznicu između mobitela i tumora naišla su na valove kritika zbog upitne metodologije ili malog uzorka, dok druga istraživanja nisu pronašla nikakve poveznice. Najiskreniji zaključak koji nam znanost danas može ponuditi na pianje “uzrokuju li mobiteli rak mozga?” je “moguće je, ali vjerojatno ne”.

Meta-analiza iz 2017.

U meta-analizi objavljenoj 2017., koja se temelji na 11 odvojenih istraživanja, stručnjaci sa Sveučilišta u Xuzhou u Kini zaključili su kako je korištenje mobitela povezano s većim rizikom raka mozga.

Ukupno je u 11 provedenih istraživanja sudjelovalo 17.526 ljudi, od kojih su 6.028 bili pacijenti s tumorima, dok su ostali služili kao kontrola. Kineski stručnjaci izračunali su kako je, prema dostupnim podacima, korištenje mobitela dulje od deset godina povezano s 44% većim rizikom od tumora mozga, no radi se primarno o sporurastućim tumorima niskog stupnja malignosti. Nije pronađena nikakva poveznica između visoko malignih tumora i korištenja mobitela.

Čak i povezanost koja je otkrivena ne znači nužno da mobiteli uzrokuju tumore, jer povezanost nije dokaz uzročno-posljedične veze. Problem s proučenim istraživanjima također leži što je većina provedena na temelju anketnih rezultata – osobe s dijagnozom tumora ispitivane su o njihovim navikama korištenja mobitela – što spada među najmanje pouzdane podatke.

Najopsežnije istraživanje o utjecaju na zdravlje ljudi provedeno je u Danskoj, i pratilo je 420.095 korisnika mobitela kroz period dulji od 20 godina. Danski Institut za epidemiologiju raka odradio je izrazito temeljit posao, a voditelj tog istraživanja dr. Joachim Schüz jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za utjecaj okoliša i zračenja na pojavu raka.

Konačni zaključak danskog istraživanja bio je da ne postoji nikakva povezanost između korištenja mobitela i tumora mozga, akustičnih neuroma, tumora žlijezda slinovnica, tumora očiju ili leukemije. Isti su rezultati dobiveni i za dugogodišnje korisnike mobitela – bez ikakve povezanosti s tumorima.

Nema uzročno-posljedične veze

Možda je najznačajniji rezultat danske studije što nije otkriven nikakav porast pojave tumora kako je istraživanje odmicalo. Da postoji izravna uzročno-posljedična veza između mobitela i tumora, kroz period dulji od dvadeset godina moralo bi se primjetiti određeno povećanje u tome kod koliko ljudi izbijaju tumori, što nije opaženo.

Dansko istraživanje bilo je najveće provedeno do danas, a njegovo najveće otkriće je da sigurno ne može postojati velika povezanost između rizika od raka i korištenja mobitela. Danci su istaknuli kako nisu pronašli nikakve dokaze da mobiteli uzrokuju rak, no kod manjih istraživanja, ili istraživanja provedenih u kraćem vremenskom roku to možda i ne bi imalo neku težinu.

S druge strane, kada se skupina od 420.095 ljudi promatra kroz period koji je dulji od dvije dekade, i ne pronađe se ništa, to s velikom sigurnošću znači da velike i ozbiljne povezanosti zračenja mobitela i karcinoma – ne može biti.

Iako velika većina stručnjaka, pa i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) vjeruje kako zračenje mobitela i povezane infrastrukture ne utječe štetno na zdravlje ljudi, prošle je godine objavljeno zanimljvo istraživanje, koje je pokazalo da velike količine zračenja radio-valovima mogu uzrokovati karcinome, no jedini koji bi se za sada trebali eventualno brinuti oko toga su mužjaci štakora.

Neovisno istraživanje proveo je američki National Institutes of Health (NIH), institut za javno zdravstvo SAD-a, a radi se do sada najopsežnijem i najdugoročnijem istraživanju potencijalnih negativnih učinaka zračenja radio-valovima, na frekvencijama koje se koriste u 2G i 3G mrežama.

Istraživanje je trajalo 10 godina, a provedeno je na 3.000 laboratorijskih životinja – miševa i štakora – no rezultati su bili u najmanju ruku neočekivani. Kako zračenje frekvencijama 2G i 3G mreže nije ionizirajuće, očekivalo bi se da neće biti nikakvih zdravstvenih posljedica. S druge strane, ako bi se pojavile štetne posljedice, očekivalo bi se da su one ravnomjerno raspoređene na sve grupe glodavaca. Konačni rezultati zbunili su znanstvenike i postavili više pitanja nego što su odgovorili.

Studiju je za NIH proveo Nacionalni toksikološki program, koji dokaze o štetnosti smješta u četiri grupe – jaki dokazi, neki dokazi, nepouzdani dokazi, bez dokaza. Istraživanje je pronašlo jasne dokaze da zračenje uzrokuje tumore na srcima štakora mužjaka, neke dokaze da uzrokuje tumore u mozgovima i adrenalnim žlijezdama štakora mužjaka, no svi ostali nalazi nisu bili pouzdani.

Kod ženki štakora, i kod miševa oba spola, znanstvenici su zabilježili samo nepouzdane dokaze – nije se moglo jasno povezati utjecaj zračenja i pojava karcinoma. Osim što učestalost pojave karcinoma nije bila značajno viša od kontrolne skupine, znanstvenicima je i sumnjivo što nije postojao obrazac u razvoju karcinoma. Kada su se pojavljivali karcinomi kod pojedinih mužjaka štakora, pojavljivali su se većinom na sličnim lokacijama – najčešće maligni švanomi na srcu, rjeđe maligni gliomi na mozgu, ili benigni ili maligni feokromocitomi na adrenalnim žlijezdama.

Bitno je napomenuti na nisu svi glodavci razvili karcinome, tek dovoljno veći postotak od kontrolne skupine da bi se mogla sa sigurnošću potvrditi povezanost.

Istraživanje je relevantno jer je po prvi put dalo naznaku da je moguće da neionizirajuće zračenje može biti štetno po određene sisavce, no autori istraživanja ističu da ono nije razlog za paniku, te da se iz rezultata ne mogu izvlačiti nikakvi zaključci o mogućoj štetnosti po ljude, iz više razloga.

Prvenstveno, zračenje kojem su bili izloženi miševi i štakori nije nimalo nalik zračenju kojem su izloženi ljudi koji aktivno koriste mobitele. Glodavci su bili izloženi zračenju jednakog intenziteta po cijelom tijelu, dok je izloženost kod ljudi lokalizirana samo na neposrednu blizinu. Nadalje, najniži intenzitet zračenja u testiranju bio je najviši zakonski dopušteni intenzitet kod ljudi, dok su pojedine skupine glodavca zračene i do četiri puta većom snagom od zakonskog maksimuma, po cijelom tijelu. Konačno, glodavci su zračeni po deset minuta bez prekida, potom bi zračenje bilo prekinuto deset minuta, pa bi se ciklus nastavio. Ukupno bi tokom dana bili aktivno zračeni oko devet sati. Rezultati bi bili usporedivi sa utjecajem na ljude kada bi mobiteli neprekidno zračili četiri puta snažnije od maksimuma, po cijelom tijelu, devet sati dnevno, cijeli naš životni vijek. Ostaje samo pitanje jesmo li po bitnim svojstvima sličniji štakorima ili miševima.

Ovakva istraživanja, jasno, zazivaju nova istraživanja koja će pokušati jasnije identificirati mehanizam koji dovodi do karcinoma kod mužjaka štakora, ali i istraživanja koja će provjeriti nije li ovo prvo istraživanje tek slučajnost ili statistička anomalija – razlog zašto je uvijek potrebno ponoviti istraživanja kako bi bili sigurni u neke zaključke.

Unatoč najnovijem istraživanju, Međunarodna agencija za istraživanje raka, podružnica WHO-a, nije podigla razinu procjene opasnosti radiofrekvencijskog zračenja po ljude – i dalje se nalazi u kategoriji 2B – “moguće kancerogeno po ljude”, skupina tvari koje bi teoretski mogle biti karcinogene, ali za to još nemamo nedvosmislenih dokaza. Primjera radi, u istoj se skupini nalaze i ekstrakt aloe vere i azijsko ukiseljeno povrće, dok se dimljena slanina nalazi u kategoriji iznad, 2A – “vjerojatno kancerogeno po ljude”.

Autori istraživanja istaknuli su i da njihova studija nije obuhvatila učinke zračenja wi-fi mreža, 4G i 5G mreža, koje djeluju na drugačijim frekvencijama i još nižom snagom. Tako je 4G značajno smanjio razinu ukupne izloženosti neionizirajućem zračenju u odnosu na 3G, a slično se može očekivati i s budućim generacijama mreže.

Iako NIH ni WHO, na temelju do sada dostupnih dokaza, ne vjeruju da redovito korištenje mobitela može biti štetno po zdravlje ljudi, NIH ipak ima i dva savjeta za one koji strahuju od mogućeg štetnog utjecaja zračenja. Prvi, i najjednostavniji, je – rjeđe se koristite mobitelom.

Za sve one koji bez mobitela ipak ne mogu, najbolja predostrožnost je koristiti slušalice ili mod za korištenje bez ruku – već na desetak centimetara udaljenosti od glave ili tijela količina zračenja koja dopire do mozga i vitalnih organa postaje gotovo u potpunosti zanemariva.

Tekst koji upravo čitate zrači. Slova se nalaze na zaslonu osobnog računala, tableta ili mobitela, koji u smjeru vaših očiju, lica i drugih nezaštićenih dijelova tijela odašilje elektromagnetsko zračenje. Ako bismo zaustavili to zračenje, ne biste vidjeli ništa.

Doslovno sve oko nas zrači. Svaki predmet topliji od apsolutne nule – minus 273.16 stupnjeva Celzija – otpušta barem elektromagnetsko zračenje u infracrvenom spektru. Reči da nešto “zrači” ne govori nam ništa osobito korisno o tome, niti predstavlja znak za uzbunu. Ono što je bitno, u nekim slučajevima doslovno razlika između života i smrti, je o kojoj se vrsti zračenja radi, i koliko je ono intenzivno.

Kakvog se zračenja zapravo bojimo?

Generacije koje su odrastale u drugoj polovici prošlog stoljeća živjele su u strahu od globalnog termonuklearnog rata. “Atomsko doba” koje je obećavalo pregršt jeftine energije zamijenio je strah od radijacije, pogotovo nakon nuklearnih katastrofa u elektranama na Otoku tri milje u SAD-u i u Černobilu, na području današnje Ukrajine. U ovom je stoljeću katastrofa u japanskoj elektrani Fukushima podgrijala i ponovno aktualizirala te strahove. Bojimo se radijacije, od nje obolijevamo, od nje dobivamo karcinome, ona zagađuje hranu i okoliš, ne možemo je se riješiti jednom kada nastane.

No ono čega se bojimo je jedna specifična vrsta radijacije – ionizirajuće zračenje. U prekrasnom primjeru neočekivano preciznog pravnog teksta, hrvatski Kazneni zakon čak izrijekom navodi “ionizirajuće zračenje” kao jedno od sredstava s kojima nije dopušteno prijetiti, uz podmetanje požara, eksploziju, oružje, opasno oruđe i druga opasna sredstva.

Elektromagnetsko zračenje je širok spektar, koji se prostire od radio-valova ekstremno niske frekvencije (ELF) do visokoenergetskih gama-zraka. Negdje oko sredine tog spektra zasjele su i nijanse vidljive svjetlosti – od 400 do 790 teraherca, od crvene do ljubičaste boje.

Kakvo zračenje šteti?

Većina ljudi zna da se “ispod” crvene boje na elektromagnetskom spektru nalazi infracrvena – zračenje nevidljivo ljudskom oku, ali koje relativno često i lako vidimo uz pomoć infracrvenih kamera ili naočala za noćni vid. “Iznad” ljubičaste nalazi se ultraljubičasta, ponovno zračenje koje ne vidimo, ali ga itekako osjetimo ako provedemo dulje vremena nezaštićeni na suncu.

Razlika između infracrvene i ultraljubičaste upravo je razlika između neionizirajućeg i ionizirajućeg zračenja. Prvo nas može malo zagrijati, no neće nam učiniti trajnu štetu, dok potonje ima dovoljno energije u svakom svojem fotonu da može izbiti elektrone iz pojedinih atoma – pretvoriti ih u ione, čime se mijenja kemijski sastav molekula, oštećuje DNK, i potencijalno dovodi do karcinoma.

Sva zračenja viših frekvencija od vidljivog – ultraljubičasto, rendgenske zrake i gama-zrake – može oštetiti naša tijela, naše stanice, uzrokovati ozbiljne opekline i nanijeti drugu trajnu štetu našem organizmu.

Vidljiva svjetlost nema dovoljno energije u pojedinim fotonima za izbijati elektrone iz atoma i molekula, ima taman dovoljno energije za pobuditi elektrone u molekulama pigmenta na rožnici, zbog čega u konačnici možemo i vidjeti boje.

Sve frekvencije manje od frekvencije vidljive svjetlosti – infracrveno zračenje, mikrovalovi i radio-valovi – nemaju dovoljno energije kako bi izravno učinili štetu. Jedino što mogu je uzrokovati vibracije ili rotacije molekula, dovesti do zagrijavanja, no niti to im nije lako.

Mikrovalne pećnice, primjerice, odašilju zračenje frekvencije 2,45 gigaherca, što je oko 330 tisuća puta niža frekvencija od vidljive svjetlosti. Mikrovalno zračenje dovodi do zagrijavanja rotacijom molekula u hrani, no u stanju je zagrijati hranu samo zahvaljujući snazi izvora mikrovalova, od 600 i više vata – jednako koliko i šest starih žarulja od 100W.

Kako komuniciraju mobiteli i bazne stanice?

Do grijanja dolazi zbog količine valova – fotona – koji se odašilju, na što utječe snaga mikrovalne, ali i zbog toga jer su valovi usmjeni na vrlo malo područje, samo na unutrašnjost mikrovalne, i jer se hrana nalazi vrlo blizu izvora zračenja. Snaga svog elektromagnetskog zračenja otpada s kvadratom udaljenosti od izvora – ako se udaljite od izvora s jednog metra na dva, snaga zračenja past će na četvrtinu. Ako se udaljite na tri metra, past će na samo devetinu.

Kada se spustimo na razinu frekvencije i snage s kojima se koriste današnji telekomunikacijski uređaji, dolazimo daleko od razina koje bi mogle uzrokovati bilo kakvo osjetno zagrijavanje, a kamoli fizička oštećenja.

Mobiteli i povezana infrastruktura danas međusobno komuniciraju radio-valovima u rasponu frekvencija od 380 do 1900 megaherca, oko 470 tisuća puta nižim od vidljive svjetlosti. Snaga signala mobitela ovisi o blizini bazne stanice i kvaliteti veze, a kreće se u rasponu od oko pet mikrovata do najviše jednog vata.

Signal s odašiljača signala, koji mora pokrivati veće područje, obično se kreće između 10 i 100 vata, ovisno o udaljenosti od sljedećih najbližih baznih stanica. No, intenzitet zračenja s baznih stanica koji dopire do ljudi znatno je niži od zračenja mobitela – prvenstveno zato jer intenzitet pada s kvadratom udaljenosti, i dok rijetko tko naslanja glavu na antenu bazne stanice, većina ljudi naslanja mobitel na svoje uho.

Kako bismo mogli sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da zračenje mobitela i baznih stanica nimalo ne utječe na ljudsko zdravlje, trebala bi nam dugoročna istraživanja koja traju desetljećima, i u kojima sudjeluju i ljudi koji uopće ne koriste mobitele. Takva istraživanja za sada ne postoje, no ako znamo da se radi o neionizirajućem zračenju, vrlo niskim frekvencijama i vrlo niskim snagama signala, ono što znamo o fizici i biologiji govori nam da su vrlo male šanse da takvo zračenje može uzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme.

Često se u javnosti može čuti tvrdnja da neionizirajuće zračenje nije dovoljno istraženo. Istina je da su takva istraživanja iznimno skupa, neka traju i desetljećima i nije ih jednostavno organizirati. No, Svjetska zdravstvena organizacija na svojim stranicama navodi kako je dosad – u posljednjih 30 godina – na temu neionizirajućeg zračenja objavljeno 25.000 znanstvenih članaka. Riječ je o jednoj od najistraživanijih pojava i znanstveno znanje o njemu je puno veće nego što postoje o drugim, potencijalno negativnim pojava koje nas okružuju. Nijedno relevantno istraživanje nije potvrdilo izravnu vezu takve vrste zračenja s negativnim zdravstvenim posljedicama. To je činjenica. Kao što je i činjenica da su utvrđene pojedini biološki učinci zbog kojih će se ovaj pojava istraživati i idućih 30 godina.

S takvim se zaključkom slaže i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), koja na temelju dostupnih istraživanja nije pronašla nikakve dokaze o kratkoročnoj ili dugoročnoj štetnosti radio signala.